Uvala tišine

Sunce se lagano spuštalo prema horizontu, prelijevajući nebo zlatom i bojama topline. Skrivena uvala bila je nedirnuta — tek šapat valova i povremeni krik galeba narušavali su tišinu. Meko, bijelo kamenje bilo je toplo pod bosim stopalima, a miris soli miješao se s mirisom kože zagrijane suncem.

Ležali su na velikom peškiru raširenom pod sjenom borova. Lara je sjedila oslonjena na dlanove, kosa joj je padala niz gola ramena. Njene oči, boje smaragdnog mora, bile su poluzatvorene, kao da pije posljednje zrake dana. Pored nje, Iva je ležala potrbuške, lagano povlačeći prstima linije po Larinim bedrima. Tiho su se smijale, dijeleći pogled pun razumijevanja i tajne.

Marko je sjedio s druge strane, promatrajući ih. Nije bilo riječi — sve je bilo u dodirima, pogledima, atmosferi punoj neizrečenih želja. Polako se nagnuo prema Lari, dodirujući joj rame usnama, dok je Iva skliznula prema njegovim leđima, prstima mu prolazila kroz kosu.

U zraku je gorjela blaga napetost, slatka i spora, poput kapljice znoja koja klizi niz vrat. Nisu žurili. Sve se odvijalo polako, poput plime. Njihova tijela, umorna od sunca i mora, pronalazila su ritam jedno u drugome. Iva je šaptala riječi koje nisu imale značenje, samo zvuk. Lara se smijala tiho, dok su im ruke lutale, istražujući poznato na novi način.

Zvukovi su se miješali s valovima — šapat, uzdah, smijeh, škripa kamenčića pod koljenima. Nebo je postajalo tamnije, a njihova koža svjetlucala je od soli i znoja. Bez sramote, bez potrebe za objašnjenjima, kretali su se jedno prema drugome, vođeni instinktom, željom i povjerenjem.

Kad je sunce nestalo, a nebo postalo ljubičasto, ležali su isprepleteni, disali kao jedno. Vjetar je donio svježinu, ali njihova tijela još su gorjela. Iva je privukla Laru k sebi, nježno joj ljubeći potiljak, dok je Marko prstima prelazio po njenim leđima.

Uvala ih je sakrila, ali nije mogla zadržati ono što se među njima rodilo — tiha, moćna povezanost, bez granica.

Kad su zvijezde počele probijati kroz purpurno nebo, lagani povjetarac podsjetio ih je da noć nosi svoje tajne, ali i svoju svježinu. More je šaptalo iza njih, ali među njima više nije bilo riječi. Pogledi su govorili dovoljno.

Lara je prva ustala, pokrivajući se laganim lanenim šalom. Iva ju je slijedila, zadržavši Markovu ruku na tren u svojoj, nježno ga povukavši prema stazi koja je vodila prema civilizaciji. Njihovi koraci bili su tihi, ali usklađeni. Bez potrebe za dogovorom, znali su kamo idu.

Apartman je bio mali, ali s dušom — bijele zavjese njihale su se na prozorima, a balkon je gledao na more koje su upravo napustili. Toplina dana još je ostajala u zidovima, a kad su ušli, svjetlo s ulice bacalo je meke sjene po podu.

Lara je pustila da joj šal klizne niz ramena. Iva je, stojeći iza nje, nježno povukla patent na haljini, dok je Marko iza njih zatvorio vrata, ostavljajući vanjski svijet daleko. Nije bilo žurbe. Svaki pokret bio je pažljiv, namjeran. Goli dlanovi na goloj koži.

Smijali su se tihim, opuštenim glasovima dok su se kretali kroz prostor — jedan krevet, plahti još lagano hladnih od večernjeg zraka, ali to se brzo promijenilo. Tijela su pronašla toplinu jedno u drugom, u pogledu, u poljupcima, u dodirima koji su sada bili dublji, slobodniji.

Proveli su noć isprepleteni. Ponekad nježno, ponekad divlje, ali uvijek povezani. U pauzama, razmjenjivali su tihe riječi, otkrivali male stvari jedni o drugima — mirise, ožiljke, smiješne navike.

Kad je jutro stiglo, tiho kao što je i otišla noć, svjetlo je palo na isprepletene ruke, na bose noge i na lica ispunjena smiješkom. Bili su troje, ali osjećali su se kao jedno — u svojoj maloj, iznajmljenoj oazi, skriveni od svijeta, barem još jedan dan.