Slani dodiri

Nikada nisam planirala da se to dogodi. Plaža je bila skrivena, daleko od pogleda, mjesto koje sam otkrila sasvim slučajno prošlog ljeta. Vraćala sam se tamo svaki put kad mi je trebalo nešto… moje. Tamo sam mogla biti gola, ne samo u tijelu, već i u mislima.

Tog dana sam znala da nešto neće biti isto.

Pojavio se iza mene tiho, poput vjetra. Njegov glas sam prepoznala odmah, iako ga nisam čula mjesecima. Bio je zabranjen. Prijateljev muž. Previše blizu, previše poželjan, previše opasan.

„Znao sam da ćeš biti ovdje,“ rekao je tiho, oči mu klizile niz moje rame, pa niže, tamo gde mi je pareo jedva prekrivao butine. Koža mi je gorjela pod tim pogledom.

„Ne bi trebao biti ovdje,“ šapnula sam, ali nisam se pomaknula.

Prišao je bliže. Njegova ruka je dodirnula moje kukove, prstima lagano slijedio liniju parea. Srce mi je udaralo kao valovi o stijene. Mogla sam ga odgurnuti, i pobjeci. Nisam.

„Znam,“ rekao je i poljubio me točno ispod uha. Trnci su mi prostrujali niz kičmu.

Pareo je pao. Ostala sam naga pred njim, pod plavim nebom i vrelim suncem, dok su nam se usne spojile prvi put. Dodir mu je bio vreo, nesiguran, kao da zna da krši sve zakone, ali je ipak želioo izgorjeti samnom.

Ležali smo na rucniku, dok je pijesak grijao naša tijela, a more šaputalo. Bio je to trenutak ukraden od stvarnosti, od svih očekivanja, od morala. Samo koža uz kožu, jezik u jeziku, grijeh u svakom pokretu.

Znam da ćemo oboje platiti cijenu. Ali tada, u tom zabranjenom trenutku, postojali smo samo on, ja i strast koju nismo mogli obuzdati.

Nisam znala gde sam prestajala ja, a gde je počinjao on. Usne su mu bile gladne, ali nježne. Poljupci su mi ostavljali tragove po vratu, grudima, trbuhu... kao da crta mapu grijeha po mojoj koži.

More je bilo svijedok svega. Njegovi valovi su se ritmično povlačili i vraćali, kao da oponašaju ono što se dešavalo između naših tijela. Ležala sam raširena pred njim, srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi.

Pogledao me je direktno u oči dok je spuštao usne na moje najosetljivije miesto. U tom trenutku nisam više znala svoje ime. Samo dah, trzaji, uzdasi koji su se miješali sa šumom valova.

Jezik mu je bio vlažan, topao, siguran. Prsti su mi stiskali rucnik dok su se moji bokovi dizali ka njegovim ustima, nesvjesno, instinktivno. Uzimao me je polako, temeljito, kao da ima cjeli dan da me kuša. Kao da me čita red po red, sve dok ne naiđe na točku u kojoj više ne mogu izdržati.

„Molim te…“ šapnula sam kroz zube, a ni sama nisam znala šta tražim — kraj, olakšanje, još?

Ušao je u mene istim onim ritmom koji me je i privukao — tih, dubok, kontroliran. Tijelo mi je prihvatilo njegovo kao da ga poznaje od ranije, kao da ga je čekalo godinama. Bila sam potpuno otvorena, potpuno njegova. U tom trenutku, pripadala sam mu bez rezerve.

Svaki pokret je bio griješan, ali sladak. Zabranjen, ali neophodan. Vrela koža, stiskanje, znoj koji se miješao s morskom soli, prsti u kosi, usne na vratu… Svaki trzaj je bio bliži vrhuncu koji sam osjećala da dolazi kao tzunami.

A onda... eksplozija. Valjda koji me je podigao i razbio o stijene užitka. Vrisak koji sam zadržala zubima, da ga ne čuje cijeli svijett. Tijelo mi se treslo, a on je ostao tu, u meni, dok nisam potpuno nestala i ponovo se vratila.

Disali smo kao jedno, dok nas je sunce milovalo a stvarnost još uvijek nije kucala na vrata.