Stranac u sjeni

Bio je to običan kafić – stolovi od tamnog drveta, tiha glazba u pozadini i miris kave pomiješan s večernjim parfemima. Sjedila sam sama u kutu, noge prekrižene, u crnoj haljini koja je otkrivala više nego što je skrivala. Samostojeće čarape milovale su mi bedra ispod tkanine, a duga bakrena kosa spuštala se preko ramena u raskošnim valovima. Naočale su bile diskretne, ali dovoljno upadljive, a na usnama – crveni ruž. Onaj koji ne brišeš lako. Onaj koji ostavlja trag.

U ruci čaša crnog vina, a u očima... dosada. Ili glad. Te večeri nisam tražila ništa – ali sam bila spremna ako se nešto ponudi.

I onda – on. Visok, samozatajan, s hodom muškarca koji zna kamo ide, ali nikad ne otkriva zašto. Sjeo je za stol preko puta, pogledao me ravno ispod obrva – mirno, znatiželjno, kao da me već poznaje.

– "Sama?" – pitao je nakon nekoliko minuta koje su više gorjele nego prolazile.

– "Za sada."
Govorili smo kratko, ali govor tijela bio je nepodnošljivo jasan. Njegova noga dotaknula je moju ispod stola. Nisam se povukla.

Pogledom je pokazao hodnik koji vodi do toaleta. Nije rekao ništa više. Ustala sam, haljina je kliznula niz bokove kad sam prošla pokraj njega. Osjetila sam kako ustaje za mnom.

Toalet je bio uzak, slabo osvijetljen. Zaključala sam vrata, naslonila se na hladan zid. Crveni ruž bio je još netaknut, naočale na licu, kosa slobodna, spremna da je netko zgrabi.

Vrata su se otvorila. Ušao je bez riječi, zakrenuo ključ u bravi. Pogledao me kao nešto što se već posjeduje. U trenutku je bio uz mene, okrenuo me prema ogledalu, ruke na mojim kukovima. Haljina je poletjela prema gore, prsti su klizili niz čipku samostojećih.

– "Samostojeće… crveni ruž…" prošaptao je. "Opasna si."

Zgrabio me za kosu, snažno, povukao unazad da mi se vrat izvije, a usne rastvore u tihom, iznenađenom dahu. Pogledala sam sebe u ogledalu – crveni ruž, razbarušena kosa, oči staklene.

– "Klekni," rekao je tiho, ali nepogrešivo.

Spustila sam se bez riječi, polako, osjećajući hladne pločice pod koljenima. Naočale su mi skliznule s lica. Njegove ruke bile su u mojoj kosi, čvrste, kontrolirajuće. Držao me, usmjeravao, duboko, bez oklijevanja. Bio je tvrd, pulsirajući, a crveni ruž ostavljao je tragove na njemu dok sam ga gutala s kombinacijom gladi i igre.

Pogledala sam ga odozdo – oči su mu bile poluzatvorene, vilica napeta. Nije govorio, samo je disao glasno, prstima čvrsto stisnutima u mojoj kosi. Bio je sirov, vruć, stvaran. U meni se sve budilo.

Kad je završilo, podigao me laganim trzajem. Popravila sam haljinu, ruž i dalje na usnama, pogled čvrst. Naočale sam vratila na nos. On je stajao, gledao me kao da želi još – ili kao da zna da ne smije.

Izašla sam prva. Povratak za stol bio je tih, ali iznutra – sve je gorjelo.

U džepu jakne – papirić. Bez imena. Samo sat i datum.

Nikad ga više nisam vidjela.

Ipak… ponekad, u zrcalu nekog drugog pogleda – kao da ga ipak jesam.